Na zadnjoj rukometnoj utakmici Hrvatske i Njemačke, Červar je tražio da se zadnji napad igra 7-6. Prema natpisima medija, Duvnjak i Cindrić su rekli jednoglasno NE,  Červar je to kao trener prihvatio i mi smo pobijedili. Što bi bilo da nismo? Da li bi Červar okrivljavao igrače da ga nisu poslušali i da smo zato izgubili?

Ovo je na sreću pitanje za koje ne trebamo tražiti odgovor, ali nas može potaknuti na razmišljanje: “Koliko smo mi, kao menadžeri, spremni prihvatiti NE iz svog tima?”

 I ono još važnije: “ Koliko smo spremni prihvatiti posljedice tog NE ako nešto krene po zlu?”

Da li biste od svakog člana tima prihvatili NE kao odgovor? Koji su kriteriji za prihvaćanje takvog odgovora?

Vjerujem da je na prvom mjestu povjerenje u osobu koja vam je to rekla, povjerenje u njezino znanje, sposobnosti i moć rasuđivanja. Ali, vi ste nadređeni i nekako smatrate da vi znate najbolje – zato ste i došli do te pozicije.

Da li se od menadžera očekuje da donosi odluke i da li prihvaćanjem negativnog odgovora tima ruši svoj autoritet? Da li će netko reći da niste zaslužili tu poziciju i da vam tim (ili kompaniju) vodi netko drugi a ne vi?

Da li će vas ego spriječiti u tome da prihvatite NE od članova tima i koliko ste snažni da nakon krive odluke stanete ispred svih i prihvatite odgovornost za prihvaćanje odluke tima? Jer, na kraju krajeva, vi ste donijeli odluku da prihvatite NE! Vi ste jedina osoba koja je na kraju priče odgovorna za konačnu odluku!

U našim krajevima od malena se dosta forsira kultura okrivljavanja (tzv “blaming”). Ona se još više pojačava u korporacijskom svijetu gdje većina ljudi izbjegava preuzeti odgovornost u strahu za svoju poziciju. To je najčešće izraženo na timskim sastancima, gdje se uvijek pokušava odgovornost prebaciti na nekog drugog. Isto tako, tipični primjer taktike “Cover my ass” je stavljanje u kopiju e-maila mnoštva nepotrebnih ljudi kako bismo bili sigurni da svi znaju da smo mi svoj dio posla obavili.

Zbog toga se divim ljudima koji prihvaćaju mišljenje svog tima bez obzira na hijerarhijsku strukturu, a još više me fasciniraju menadžeri koji su nakon toga spremni preuzeti odgovornost za ponekad krive procjene i odluke tima. Tu se vidi jačina i snaga nekog individualca i spremnost da napravi , ali i prihvati tuđu pogrešku.

Da li bi to i Červar napravio, nikada nećemo saznati, ali se nadam da ćete vi kao menadžer drugi puta svjesno prihvatiti mišljenje vašeg tima i čvrsto stajati iza njega bez obzira na posljedice, te tako pokazati da ste s razlogom na poziciji na kojoj se sada nalazite!

Jasna Rilović,  HR konzultant, trener & coach